Žensko jazz-proljeće u Zagrebu

Kad malo pogledamo unatrag na proljetna jazz-gostovanja u našoj metropoli, zapazit ćemo da su u tom razdoblju sve male gostujuće jazz-sastave vodile dame, podsjetivši programski time na nekadašnje proljetne festivale jazza nazvane Jazzarella. Ovogodišnje žensko jazz-proljeće možemo pratiti već od 5. travnja ove godine, kad smo na konferenciji za medije održanoj u zagrebačkom VIP klubu, saznali da je deseti jubilarni zagrebački jazz-festival transformiran u seriju od petnaest zasebnih koncerata. Nije potrebno naglašavati da je time ta, već tradicionalna, manifestacija jazza izgubila prvobitno i temeljno festivalsko značenje, o čemu je u ovoj rubrici već bilo riječi.

Niz je počeo koncertom američke vokalistice Cassandre Wilson, koju je kao mladu jazz-pjevačicu naša publika upoznala prije više od dva i pol desetljeća u ZKM-u, u sklopu nekad popularnih tradicionalnih jazz fairova. Nakon duljeg se razdoblja Cassandra Wilson ponovno s kvartetom pojavljuje u Zagrebu, sad u velikoj dvorani Lisinski, te razumljivo u dosta drukčijem izdanju. Ovaj put sa sinom i povećim brojem osobnih menadžera te potpuno promijenjenim ponašanjem i zahtjevima velike zvijezde. U pomalo okultnu ambijentu garderobe, s mnoštvom upaljenih svjećica, bio je tu i sasvim neuobičajen zahtjev da svi nazočni novinari i fotoreporteri moraju najprije potpisati neke ugovore (!?) kako bi mogli odraditi svoj posao, da bi im ubrzo i to bilo onemogućeno, te je koncert zbog toga započeo s pola sata zakašnjenja. Tek je tada dama sa sendvičem u rukama nonšalantno pristigla na pozornicu. Opjevala je veći dio repertoara sa svoga dvadesetak godina prije objavljena diska Blue Lights ‘till Down. Otpratili su je gitarist Brandon Ross, pijanisti i orguljaš Jon Cowherd, bubnjar John Davis te, u sastavu sasvim nezapaženo, jedno od najrelevantnijih imena današnjega jazza, kontrabasist Lonnie Plexico. Na kraju koncerta Cassandra Wilson prihvatila se posve bezrazložno i gotovo amaterskoga sviranja gitare. Dojmovi s tog koncerta u svim su medijima, i kod boljih poznavatelja jazza, bili na rubu razočaranja.

Niz proljetnih koncerata nastavio se potom u zagrebačkom ZKM-u 15. svibnja nastupom interpretkinje bosanskog sevdaha Amire Medunjanin (Medunić) iz Sarajeva, koju organizator stalno i usrdno svrstava u domenu jazza. Možda zato što je na nastupima gotovo uvijek prati međunarodno poznat jazz-pijanist beogradskih korijena sa stalnim boravkom u Parizu Bojan Z. To Z dolazi inače od prvoga slova prezimena Zulfikarpašić, koje je na Zapadu teško izgovarati. U najavama njezina koncerta, kao i ponovljenoga dan poslije, organizator Amiru Medunjanin svrstava u terminski danas čest, ali ne i uvijek ispravno upotrijebljen, kontekst etnojazza. Na uvrštavanje inače simpatične Amire u takve profilirane programe ne bi trebalo trošiti riječi, osim možda podsjetiti na neke možebitne usporedbe s našom Tamarom Obrovac, koja na sličan način, ali na posve drukčijim folklornim glazbenim temeljima, gradi svoju (ne)džezističku karijeru i popularnost.

U organizaciji se Društva skladatelja u maloj dvorani Lisinski pijanističkim solo recitalom 22. svibnja predstavila potom pijanistica iz Detroita Gery Allen, zaokruživši ovogodišnju jazz-sezonu Jazz hr. Allenovu mnogi jazz-znalci smatraju nasljednicom glasovitog i još aktivna pijanista McCoya Tynera. Repertoarno, ona je na zagrebačkom nastupu, i to navodno na nagovor producenta, posegnula za materijalom sa svog recentnog diska Grand River Crossing, odsviravši niz skladbi američkih autora popularne glazbe iz razdoblja Motown sounda; Michaela Jacksona, Marvina Gayea, Stevieja Wondera i Smokeyja Robinsona. Kako su to sve melodijski i harmonijski dosta „tanke“ skladbe, te interpretacije nisu bile odraz njezinih stvarnih pijanističkih i džezističkih mogućnosti. Tek smo pri kraju koncerta u interpretacijama bluesa i nekih originalnih skladbi čuli pravu vrijednost njezina međunarodno priznata pijanizma i džezističkog nerva.

 U dvorani ZKM-a 5. je lipnja nastupio trio pijanistice, skladateljice i aranžerke Carle Bley, građanskim imenom Carla Borg. Iz kanadskog je rodnog Oaklanda sa svega sedamnaest godina doselila u New York i ubrzo se, zahvaljujući svojim modernim poimanjima jazza, našla u društvu tadašnjih jazz-modernista eksperimentatora, među kojima su tada bili njezin budući suprug pijanist Paul Bley, saksofonist Pharoah Sanders, bubnjar Charles Moffett, a poslije Mike Mantler i slični. Specifičnim pristupom fenomenu modernoga jazza svrstala se ubrzo u red tadašnje avangarde te glazbe, lavirajući između formacije big banda i trija, s kojim smo je i slušali u Zagrebu. U tom triju bez bubnjeva, u kojem dominiraju njezine svakako nekonvencionalne zamisli, harmonijska shvaćanja i rješenja, nastupili su njezin dugogodišnji životni partner i već dulje vrijeme jamačno najbolji bas-gitarist jazza Steve Swallov te mladi britanski sopran i tenor-saksofonist Andy Sheppard. Izveli su niz originala Carle Bley ranijih datuma, ali i njezinih recentnijih skladateljskih ostvarenja i iz programa njezina CD-a Trios. Carla Bley sa svojima je sastavima već godinama povezana s producentskim i repertoarnim zamislima njemačkoga producenta Manfreda Eichera, inače pokretača i vlasnika etikete ECM, odnosno njezine podetikete WATT.

Dee Dee Bridgewater, pravim imenom Denise Eileen Garrett, američka je pjevačica koju je već ranije upoznala rovinjska publika, zaključila je taj niz koncerata ženskog jazza. Pojavila se napokon 14. lipnja prvi put i pred zagrebačkim jazz-slušateljstvom, i to ne baš pred rasprodanom velikom dvoranom Lisinski. Udala se na početku karijere za nekadašnjega člana big banda University Of Illinois dirigenta Johna Garveyja, nadarenoga trubača i poslije suradnika Maxa Roacha Cecila Bridgewatera, prezime kojeg će do danas zadržati. U tom je big bandu i sama započela pjevati. Na svom je zagrebačkom nastupu predstavila dosta šarolik repertoar sastavljen od klasičnih evergreen jazz-balada do pjesama s njezina albuma Afro Physicist, demonstriravši i nešto od svojih brodvejskih, ali i pariških repertoarnih iskustava, iz grada u kojem je dosta dugo i donedavna živjela. Vokalno u vrlo dobroj formi, imala je primjerenu pratnju u kvintetu Thea Crockera, izvevši djela nastala u dugom razdoblju, od superiorne interpretacije pjesme Livin’ In The City, Stevieja Wondera, preko klasika A Foggy Day, s albuma koji je posvetila Billie Holiday i drugih, pa sve do bluesa Theloniousa Monka Blue Monk.

Jazz-proljeće u Zagrebu nastavlja se najesen, ali sa sastavima muških leadera, počevši s nastupom kvarteta poznatog saksofonista Waynea Shortera, kojeg je zagrebačka publika već ranije upoznala.